„Onoga jutra kad je sve počelo bila je magla.Povijala se oko mene dok sam brzim koracima grabio pokraj autoputa, vrebajući priliku da ga pretrčim. Iz magle su izranjali osobni automobili onih koji počinju raditi u sedam, kamioni u tranzitu, kombiji što razvoze robu po trgovinama, a ja sam zastajkivao, zadihan, usplahiren, udišući opori miris vlage, i osvrtao se lijevo i desno, ne usuđujući se prijeći. Osjećao sam kako mi se želudac steže, jer od nervoze nisam uspio ni doručkovati, i stalno sam pipkao po džepovima i zavirivao u torbu, provjeravajući jesam li sve ponio.Dobro se sjećam svakoga trenutka toga jutra, i sjećam se da sam čak bio osobito razočaran time što je magla, jer sam dan koji je upravo započinjao, maštajući o njemu dugo unaprijed, zamišljao sasvim drugačije. U posebnome raspoloženju u kakvom sam bio, gotovo da sam tu maglu protumačio kao predznak, kao nešto simbolično u vrlo lošem smislu te riječi. Jer, tek sam se dva dana prije toga bio ponovo doselio u Zagreb; osim toga, nalazio sam se u predjelu kroz koji sam kao student često prolazio idući na Filozofski fakultet; napokon, bio mi je to prvi dan na novome radnom mjestu: upravo sam se žurio u školu, na nulti sat. Tako mi se učinilo da su mi se prošlost, sadašnjost i budućnost našle u znaku te magle kroz koju jedva da se što naziralo. Zato sam i ono što me je dočekalo u školi – naravno, s nepravom – shvatio kao ispunjenje te zle slutnje, a to je onda u velikoj mjeri odredilo i moje držanje u cijelome nizu događaja koji su uslijedili...“